Posavski konj – naslijeđe

Posavski konj svoje filogenetske temelje ima u konjima keltskih i ilirskih plemena koje su Hrvati zatekli na ovim područjima, kao i u konjima koje su sa sobom doveli iz svoje domovine.
Kasniji prodori Gota, Avara, Mongola i drugih naroda na prostore Posavine ostavljali su trag na izvornoj populaciji konja.
Višestoljetni sukobi s turskom vojskom na ovim područjima rezultirali su imigracijom gena arapskih konja u izvornu populaciju konja. “S punim pravom možemo tvrditi da danas nema u Posavini konja, koji ne bi imao arapske krvi” (Steinhausz, 1934). “Spadajući medju veliku hrpu iztočnih konjah, postao je posavski konj križanjem sa turskim konjem. Posavski konj razprostranjen je u ciejloj Posavini. Počamši odmah izpod Zagreba u iztočnom dielu podžupanije zagrebačke rasprostire se u predjelih uz obije strane Save sve do daleko izpod Mitrovice.
Posavski konji su male bagre konji (13-14, 1A šakah) 136-154 cm.veliki, male ili srednje velike glave, široka čela, otvorenih nozdrvah, srednjeg češće poput jelenova vrata, oštrog grebena, britkog hrptišta, kratkih leda, kosih križićah, dubokih i širokih prsah. gdješto omašnog trbuha, što proizlazi iz načina krmljena sa mnogo nu manje hranive krme.
Noge su čvrste, razmjerno kratke, često ispod koljena tanahne. Uztrajni i brzi su za kas, manje za trk, prilagodjeni uplivom pod kojim i žive.
Zadovoljni i lošom krmom, priučni na sunčanu žegu, buru, kišu i snieg, prava su blagodat za predjele, gdje treba sad u vodu, sad u blato, a leti u silnu brznim kasom uzvitlanu prašinu” (Ubi, 1885).” Razmjerno velika glava s izbočenim čelom, nisko nasađen vrat, nizak greben, nešto oduga jaka leđa, izvrstan spoj, okrugle jake sapi, jak kostur, pravilno postavljene prednje, manjeviše sabljaste stražnje noge, gruba gusta griva i rep, odlike su tih konja, kojih i danas ima u nekim krajevima Posavine” (Steinhausz, 1934).

Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pristupilo se nasilnoj introdukciji krvi teških pasmina konja, primarno ardenskog tipa belgijskog konja, a i samo ime Posavskog konja je izbrisano iz znanstvene literature.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, događanja u ruralnim prostorima (komasacija i melioracija poljoprivrednog zemljišta i oduzimanje pašnjaka i livada) uvjetovala su i značajan pad veličine populacije konja u Hrvatskoj.